Prostorija mojih snova

Često sanjam ruke koje stežu moje tijelo, neku moćnu silu koja onemogućava da se pokrenem i da pustim glas.

Svjesna svega, ne uspijevam dozvati u pomoć. Prepuštena sama sebi, molim se da se probudim i da prestane ta mora koja je tako stvarna. Pokušavam ustati ali ne ide. Tjelo se paralizovalo, predalo se toj neumoljivoj ruci koja i dalje steže i ne pušta.Glasa ne mogu pustiti, počinje da me plaši sjena na zidu...

Odjednom se budim u znoju, preplašena i sama... I ne usudim se ponovo zaspati...

Početak je uvijek najteži!!! Pa makar to bilo i pisanje bloga. 

Postoji u meni neka potreba da podjelim svoje unutrašnje nemire i skrivene radosti sa nepoznatim licima, nekim ko me neće ni osuđivati ni podržavati, nekim ko će samo slušati i saosjećati.

Postoji potreba da slažem beskrajne redove rečenica bez ikakvog smisla i logike onom ko gleda sa strane. 

Zato sam došla ovdje i zatvaram vrata svakodnevnice a otvaram prozore mašte... Bar dok sam tu...

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Ljubavi moja...
• Dar ili kazna!?
• Šta znači uspjeti u životu!?
• Nema naslova, samo nabacane misli
• Zdrav čovjek ima 1000 želja...
• Put kojim idem
• Život sa tobom...
• Noćna mora
• Ulazak u prostoriju snova...

• Gospodaru moga srca [4]
• Generalna [5]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom