Prostorija mojih snova

Nema naslova, samo nabacane misli

proljece | 19 Februar, 2010 13:30

Nedostaje mi ljeto. Proljeće. Lijepo vrijeme, zapravo. Možda sam jedna od rijetkih koja voli i kišu i snijeg ali sunce je ipak neprikosnoven faktor mog dobrog raspoloženja.

Danas nije dobro. A nije tome krivo vrijeme. Kriva sam sama sebi što dopuštam da mi dan prođe uzalud, što knjigu uzmem u ruke samo kad mi zasmeta na mjestu na kojem se našla, što jedva čekam da prođe bolovanje i počnem da radim. Eto, dokle je došla moja nervoza. Kome još posao nedostaje!?

Prije četiri godine počela sam pisati svoj prvi blog. Tu sam se pronašla, stekla neke prijatelje sa kojima sam i dan-danas u kontaktu. Tu sam, baš kao i u ovom postu, istresala svu negativnu energiju, suočavala se sa istinama, preispitivala samu sebe. Nalazila sam mir i bijeg od svakodnevnice. Međutim, nakon dvije godine, nemogućnošću administratora da nastavi sa održavanjem blog servisa, nestalo je sve. Svi tekstovi, pjesme, radosti i jadikovke. Danas na toj adresi stoji važno obavještenje o prestanku rada do daljneg...

Zahvaljujući čuvenom facebook-u, naša mala blog zajednica je uspjela koliko-toliko da se ponovo okupi, neki su otvorili nove blogove na nekim drugim blogerskim zajednicama ali to više nije bilo to. Kao da je ostala praznina koja ne može da se ispuni u tuđim domovima. I ja sam pokušavala ali nije išlo.

A sada sam ovdje. I moram priznati, sviđa mi se. Nakon dužeg vremena, osjećam se kao kod kuće. Osjećam da mogu reći ono što želim i da imam šta pročitati tamo gdje, slučajno ili namjerno, zalutam. Možda su neki od vas upravo oni koje sam nekada voljela čitati.

I bolje mi je da se ne osvrćem na početak posta koji nema ama baš nikakve veze sa ovim što pišem. U tome, valjda, i jeste suština.

Sad idem da učim... :)))