Prostorija mojih snova

Put kojim idem

proljece | 17 Februar, 2010 18:48

Ako krenemo svi istim putem, moramo li završiti na istom mjestu!? Želim da vjerujem da nije tako. Želim jer idem putem koji, po opšteprihvaćenom mišljenu, nema kraja. Ili, u najboljem slučaju, srlja u provaliju iz koje možda i možeš da se izvučeš.

Možda sam mogla izabrati i neki drugi put ili makar nastaviti onim kojim sam krenula. Poslije dužeg vremena, odlučila sam poslušati srce. Nije da nisam razmišljala. Jesam, i više nego što je normalno. Onda sam, u želji da smirim haos u svojoj glavi, odlučila da pratim osjećaj.

Mislim da sam satkana od osjećaja i intuicije. Ne samo da sam krenula tamo odakle me je razum vraćao nego sam, sigurna u ono čemu idem, napustila jedno sigurno gnijezdo koje nije ispunjavalo moje srce niti me je činilo sretnom.

I kad bih ponovo birala, isto bih uradila.

Zapravo, nije da želim da vjerujem, nego ja zaista vjerujem da nisu svi putevi istog kraja. Ako nema raskrsnica na njima, imaju sporedni putevi. Ako nema ni njih, onaj ko stvarno želi, preći će polja i planine da stigne tamo gdje mu je srcu dom...

"Anđele moj, ne ljuti se,

kako sam mogao da znam

da ću te sresti konačno..."